Dragi terapeute: Tako sam umoran, možemo li ga prebaciti?

Neke odgovornosti - bilo da su one osobne, društvene ili profesionalne - ne bi se trebale stavljati na pozadinu kad smo umorni. A to uključuje i terapiju.

- Anonimni korisnik razgovora

Stvari su bile stvarno užurbane tijekom posljednjih mjesec dana. Kao prvo, sezona je rođendana. Trčim po gradu, pohađam razne zabave i kupujem zabavne poklone za mnoge svoje prijatelje i obitelj. Ali iako sam sretan što sam tu za ljude u svom životu, s određenim aspektima ovog vremena malo je teško riješiti se. Primjerice, povremeno na kraju moram neizbježno razgovarati s nepoznatim ljudima u mračnim klubovima ispunjenim pijanim studentima i eksplozivnom glazbom. Smatram da je vrlo zamorno.

Također je sezona događaja. Zbog svoje karijere aktivno sudjelujem u mrežnim događanjima, lansiranim zabavama, sponzoriranim galama i različitim vrstama konferencija. To znači da se još više razgovara sa strancima o vremenu i najnovijoj sezoniIgra prijestolja -iako mi se ovaj dio zapravo sviđa. Dakle, kad dođe ljeto, nemam puno vremena da to olakšam; prošlo je neko vrijeme otkako sam u parku negdje mogao uživati u čitanju knjige i ispijanju osvježavajućeg napitka.

Već sam ranije napisao o tome kako je to teško prakticiram ekonomiju emocija s mojom karijerom . Staviti se na tuđe mjesto je porez, ali važan za ono što radim. I samo zato što se s vremena na vrijeme mogu umoriti, ne znači da mogu uzeti odmor od posla i nastaviti kad se osjećam napunjenim i prikupljenim. Ali ne mogu se i dalje forsirati kad osjećam da sam dosegao svoju mentalnu i fizičku granicu. Dakle, moj terapeut i ja imamo jedinstveni izazov uravnotežiti svoje odgovornosti s prirodnom reakcijom na prekomjernu stimulaciju.

Vjerujem da sam mješavina ličnosti tipa A i tipa B. Ono što u osnovi znači jest da često mogu pokazivati osobine tipične za ljude koji su nanizani (tip A), ali sam, uglavnom, prilično ležeran (tip B). Nadalje, prilično sam siguran da utjelovljujem ravnomjerno posluživanje ekstravertnih i introvertiranih karakteristika koje me čine društvenima i odlaznima, ali i sklonima umornosti, tišini i rezerviranosti. Pretpostavljam da me na neki način možete smatrati hodajućom zagonetkom.

Međutim, ako ne budem imao vremena da se dovoljno opustim i obnovim energiju, na kraju ću postati fizički namotan, emocionalno iscrpljen i kognitivno umoran. Vjerujem da se ovo stanje naziva visokom osjetljivošću, ali to nisam potvrdio sa svojim terapeutom. Sva prekomjerna stimulacija druženja na kraju dovodi do toga da postanem neraspoložen, razdražljiv i sklon nesanici, što je posebno uznemirujuće jer bi odlazak u neko vrijeme ublažio mnoge od ovih nuspojava.

Kad sam već toliko umoran, ulaganje posljednjeg dijela energije u terapiju posljednje mi je na pameti; s vremena na vrijeme to može biti postupak oporezivanja, a u tom stanju manje privlačan. Stoga sam, kao kompenzaciju, odlučio voditi dnevni dnevnik svojih aktivnosti (najviše 1-2 odlomka). Nadam se da će mi ovo pomoći da shvatim kako mogu bolje upravljati svojim vremenom kako bih imao dovoljno energije za posao, igru i terapiju.